Visoka štampa
Kod visoke štampe štampajući elementi su izdignuti, tj. viši u odnosu na
neštamapajuće, po čemu je ova štamparska tehnika i dobila ime.
Visoka štampa, kao najraniji oblik štampe, imala je svoje prednosti i
nedostatke. Od prednosti treba navesti vrlo značajnu karakteristiku,
posebno za štampanje teksta, a to je izuzetna oštrina slova, odnosno jak
otisak. Stoga se visoka štampa, kao idealna za izradu teksta, i danas
koristi u nekim zemljama u slučaju kada je potrebno ostvariti visok
kvalitet slova (na primer u Nemačkoj za štampanje knjiga za decu).
Glavni nedostaci visoke štampe odnose se na lošu raspodelu pritiska
štampanja kod upotrebe ravnih štamparskih formi i zaklopnih mašina, kao i
na komplikovanu izradu cilindričnih formi za štamanje. Takođe treba
istaći to da je olovo koje se koristilo za livenje slova bilo i ostalo
štetno po zdravlje zaposlenih u štamparijama. Iako pogodna za štampanje
teksta, visoka štampa ne omogućava zadovoljavajući kvalitet otiska slika
i rasterskih tonova.
Duboka štampa
Duboka štampa je pokazala viskok kvalitet otiska slika i rasterskih
tonova. Međutim, izrada štamparske forme za duboku štampu je mnogo skupa
i složena. Za duboku štampu zbog tehnike obojavanja štamparske forme,
boje se odlikuju tečljivoošću i malim površinskim naponom. Sa druge
strane, ove boje se sporije suše pa je za fazu učvršćivanja otiska na
materijalu za štampu, potrebno dovesti dodatne količine energije u
posebno izvedenim sušačima koji ulaze u sastav svake štamparske
jedinice.
Ravna štampa
Ravna štampa primenjuje se najčešće u obliku ofset ili indirektne
štampe, s obzirom na to da se boja sa forme ne prenosi direktno na
podlogu, već se prethodno prenosi na valjak sa gumenom pokrivkom, pa sa
njega na podlogu. Štampajući i neštampajući elementi se nalaze u istoj
ravni, a međusobno se razlikuju po svojim fizičko-hemijskim
karakteristikama (oliofilnost i oliofobnost), tj. sposobnošću da
privlače ili odbijaju masne materije koje sadrži boja. Voda, odnosno
sredstvo za vlaženje koje se prvo nanosi na formu, prekriva u tankom
sloju oliofobne odnosno neštampajuće elemente, dok boja, koja se na
formu nanosi posle vode, prekriva samo oliofilne, odnosno štampajuće
elemente.
Propusna (sito) štampa
Za propusnu (sito) štampu se koristi forma od svile, najlona ili
poliestera, koja se presvlači nepropusnim slojem. U fazi razvijanja
forme štampajuće površine se dobijaju tako što se sa njih uklanja
nepropusni sloj. Tokom štampe kroz štampajuće površine pomoću
odgovarajućeg rakel noža protiskuje se boja u željenom sloju. Mašine za
sitoštampu su relativno jeftine, a karakteriše ih i visok stepen
automatizacije. Ova štamparska tehnika danas je veoma popularna, jer se
pomoću nje nanosi najdeblji sloj boje od svih štamparskih tehnika. Stoga
se sitoštampa danas može koristiti i za nanošenje lakova i slično.
Glavne karakteristike sitoštampe su jeftina izrada štamparske forme i
relativno mala brzina štampe.
Najsavremeniji oblik ove štampe - rotaciona sito štampa, još nije u
masovnoj upotrebi u našoj zemlji zbog visoke cene izrade štamparske
forme i specifične štamparske jedinice koja se sreće samo kod nekih
štamparskih mašina za štampu uskih rolni.
Digitalna štampa
Digitalna štampa podrazumeva direktnu povezanost računara u kojem se
obavlja digitalna priprema i štamparske mašine i obuhvata dve
potkategorije. Jedna je statička digitalna štampa computer to press.
Ovaj tip štampe praktično predstavlja klasičnu ravnu ofset štampu na
mašinama kod kojih je osvetljivač za formu ctplate postavljen na
cilindru forme, tako da se forma osvetljava i razvija na samoj
štamparskoj mašini. Dalji tok štampe je isti kao i kod ofset štampe.
Druga podvrsta digitalne štampe je dinamička digitalna štampa computer
to print, kod koje se štamparska forma stvara za svaki radni ciklus.
Najčešće je ova štampa beskontaktna, odnosno kod nje pritisak nije
osnova štamparskog procesa koja omogućava prenošenje boje sa forme na
materijal za štampu. Ova tehnika štampe je bazirana ili na ink-jet
postupku, ili pak na štampi sa suvim ili vlažnim tonerom pomoću
elektrografije. Razdvajanje štampajućih i neštampajućih površina kod
elektrofotografije zasniva se na naelektrisavanju i razelektrisavanju
pojedinih elemenata. Tako su na primer neštampajuće površine i toner
istog naelektrisanja pa se međusobno odbijaju, dok su štampajuće
površine razelektrisane ili suprotno naelektrisane u odnosu na toner pa
ga privlače. U ovoj tehnici štamparska forma realno ne postoji, ona je
imaginarna, to jest nalazi se u memoriji računara i prenosi se direktno
na podlogu za štampanje. Stoga boja ili toner koji se u ovoj tehnici
koriste moraju biti naelektrisani, i tek nakon njihovog nanošenja slika
postaje prvi put vidljiva...
Post prenet sa
Wikipedije